U sklopu projekta Naših 70 godina, učenici 1.a i 4.a i 4.c razreda danas su ispred škole posadili dva jablana. Dva jablana simboliziraju naše dvije školske zgrade koje su ovih sedamdeset godina postale prepoznatljivi simboli Grada na Bosutu, staru ljepoticu u centru grada – zgradu Brodske imovne općine i našu sadašnju zgradu, modernu građevinu 21. stoljeća.
Zbog čega baš jablani? Zbog svoje visine i specifičnog izgleda, jablan nosi snažnu simboliku u različitim kulturama. Jablan se često povezuje s elegancijom, vitkošću i težnjom prema visinama. Zbog svoje sposobnosti da raste u različitim uvjetima, jablan simbolizira snagu, izdržljivost i prilagodljivost te nadasve ponos i prkos.
Upravo snaga, ponos i prkos simbolizira našu Ekonomsku i trgovačku školu Ivana Domca koja je sve ove godine obrazovala mnoge generacije te od njih učinila snažne, ponosne i prkosne pojedince koji pridonose svojoj zajednici. Neka upravo ti snažni i ponosni pojedinci, bivši i sadašnji učenici naše škole, kao jablani streme visinama te ne pristaju na ništa manje.
Za pjesnika Tina Ujevića jablani su bili posebno nadahnuće simbolizirajući uzvišene pojedince koji se izdižu iznad prosječnosti svakodnevnog života.
Visoki jablani
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku…
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!